Jedrenje Grčkom
Sedam dana sunca, mora i druženja :)
Od malena s morem poistovjećujem specifičan miris. U djetinjstvu kad smo išli na ljetovanje, obično bi prije odlaska u apartman stali negdje kupiti osnovne namirnice koje će nam trebati sljedećih par dana. Nakon duge vožnje, izišla bih iz automobila (koji onda nije imao klimu) na vreli asfalt parkinga i tad bih ga s prvim udahom osjetila. Miris soli, miris mora. Iako ga još ne bih vidjela, osjećala sam da je tu. Sada kako živim u gradu na moru, naviknuta sam na taj miris i osjetim ga znatno rjeđe, samo za specifičnih vremenskih uvjeta, ali svaki put me istom magijom vrati u djetinjstvo, u Tučepe, Makarsku, Bašku...
U rujnu 2025. sam s ekipom od nas šest išla na jedrenje u Grčku, Sjeverni Sporadi. Našli smo jedrilicu i skipera preko agencije i rezervirali. Samo iskustvo bilo je poprilično daleko do svih očekivanja, koje smo stekli googlanjem i gledanjem tuđih putovanja, ali na najbolji mogući način. Jedrenje je daleko aktivniji odmor nego što sam predvidjela. Već nakon dan i pol na jedrilici, dok smo se približavali Skijatosu, prvi put u životu osjetila sam nešto slično onom iskustvu mirisa mora iz djetinjstva, ali zapravo sasvim suprotno. Miris kopna. Vjetar mi je nosio u lice miris bora i smole, a što smo se više približavali marini, kopno je mirisalo na pečenu ribu i juhu od rajčice.
Jako su popularna ona putovanja jedrilicom gdje vas je cijela flota, idete od jednog kluba na plaži do drugog, prati vas glasna glazba i cjelodnevni party, ali mi baš i nismo bili zainteresirani za takvu vrstu jedrenja. Iako smo većinom svi u drugoj polovici dvadesetih, naše putovanje je više sličilo na one starce koji svoju mirovinu provode jedreći, tražeći mir, tišinu i plažu na kojoj nema nikog osim nas. Skiper je vrlo brzo postao dio ekipe, oduševljen našom željom da što manje vremena provedemo u marinama, a dečki su se od prvog dana potrudili postati prava posada, povlačenje konopa, zategni jedro, spusti sidro, popusti jedro... Za vrijeme plovidbe, naročito na jedra, na našoj maloj jedrilici nije baš bilo mjesta za ležanje, sunčanje i svi su imali svoja zaduženja, a nekad su ta zaduženja bila samo da sjedimo mirno kako nas jedro ne bi bacilo u more. Također, odluka da smo što manje u marinama značila je da smo dosta ograničeni s vodom. Naučili smo se prilagodit, tuširanje na krmi jedrilice, pranje kose ne baš svaki dan, te po potrebi istjerivanje pojedinaca iz tuša ako bi prekoračili vremenski limit. Sve skupa dalo je jako zabavnu, robinzonsku notu cijelom iskustvu.
Najveća privilegija ovakvog putovanja za mene je probuditi se na moru i doslovno iz kreveta skočiti u more. Kupanje prije doručka, prije nego što ti se misli stignu formirati u glavi. Ne mogu zamisliti bolji početak dana od toga. Na jedrilici, raspored se počeo praviti sam od sebe, tko prvi ustaje, tko pere zube na krmi, to je prvi u WC-u, a tko voli malo duže odspavati... Naučilo se i tko kakvu kavu pije, šećer, mlijeko, koliko čega. Svatko je imao svoju dužnost. Kuhanje vode, redanje šalica, pripremanje zobenih pahuljica za doručak, rezanje voća. Isti proces i za pravljenje ručka. Prava mala posada.
Prije početka putovanja, postojalo je par stvari koji smo se svi malo pribojavali: lošeg vremena, morske bolesti i hoćemo li u sedam dana zatvorenih u skučenom prostoru dodijati jedni drugima. Vrijeme je bilo savršeno, morsku bolest nitko nije imao, a što se tiče društva, ja cijeli život ponosno i prezahvalno ističem činjenicu kako sam istinski blagoslovljena divnim prijateljima, a ovo je bila samo još jedna potvrda tog pravila. Ne da si nismo dosadili, nego bih s ovim ljudima potpisala život na Marsu ako treba. Uz razgovor, glazbu, društvene igre, vrijeme se lako popunjavalo, ali zapravo je pravi recept za sklad bila empatija. Toliko sam sretna što poznajem ljude koji na ovakvoj razini paze na drugu osobu, razmišljaju o potrebama i željama drugih i uklapaju ih s vlastitima. Kompromis je često viđen kao nešto što se teško postiže, zahtjeva prilagođavanje sebe drugom. U ovakvom okruženju, kada istinski brineš i želiš dobro drugoj osobi, kompromis dolazi tako prirodno i bez gorčine “odricanja” od vlastiti potreba. Empatija je najvažniji član posade. Empatija je istinski slušati drugog, pamtiti sitnice, zauzimati se za drugu osobu, ne izgovoriti neke stvari, a nekad baš reći ono što se ne izgovara lako... razumijevanje, suosjećanje i no man ever left behind. (Kratka oda mojim prijateljima.)
Za tjedan dana obišli smo tri otoka: Skijatos, Skopelos i Alonisos, predivne plaže, brojne osamljene uvale, riblje restorani i grilove s gyrosom u kojima smo večerali, bez turističke gužve jer je bio već sam kraj sezone. Svaki otočić ima svoje čari i ljepote, ali mjesto koje me se najviše dojmilo je mali Agia Kiriaki. Mjestašce na grčkom poluotoku do kojeg možete doći i automobilom, koje smo posjetili u povratku. Tu smo jeli najbolju ribu i najukusniju portokalopitu (kolač od naranče), pio se i uzo. Tu smo imali bliski susret s malom hobotnicom u samom plićaku i gledali najljepši zalazak sunca u tih sedam dana. Večer je ispratila pjesma uz gitaru, a ujutro smo imali priliku gledati kako izgleda život domaćeg stanovništva. Stari ribar koji iz mreže izvlači ribu i čisti je dok ga mačke promatraju i strpljivo čekaju svoj dio. Bake koje kupuju voće, ljudi koji sjede u svojim dvorištima i dive se tom istom moru u koje gledaju cijeli svoj život, ali čovjek se nikad ne može zasitit te ljepote.
Pri povratku u Volos imala sam osjećaj da cijela ulica leluja po mojim nogama i da će mi se police trgovine suvenira urušiti na glavu. Taj osjećaj nestabilnog tla pod nogama, meni je potrajao dobrih tjedan dana nakon povratka s jedrenja, ali svakim danom je slabio.
Ovo putovanje do sad je bilo jedno od najljepših iskustava u životu, toliko lijepe prirode i lijepih trenutaka, daleko od buke gradova i drugih ljudi, ispod vedrog neba prepunog zvijezda. Najispunjeniji, ali i najopušteniji odmor ikad. Oči su mi se toliko puta napunile suzama zbog ljepote onog što promatram da sam prestala brojati. Također, toliko sam se zdravo osjećala u tom ritmu konstantnog kretanja, plivanja, izložena suncu maksimalan broj sati u danu, jedući lagano, a zdravo i okružena divnim ljudima, poželjela bih tako živjeti svaki dan.
Ili barem nekad ponoviti iskustvo.
Za više fotografija, posjetite: Greece by Sunchica.